pleh u koprivnici, 2008. /katalog
pleh u koprivnici, 2008.
Izložba "PLEH U KOPRIVNICI".bila je dokumentacija akcija i instalacija izvedenih 13. lipnja 2008. u Koprivnici na dva mjesta, u Domu za stare i nemoćne osobe Koprivnica i dječjem domu "Svitanje", a u okviru projekta "PLEH NA PERIFERIJI". Izložba je održana u Galeriji S, Koprivnica 28. 06. 2008.
Za razliku od umjetničkih grupa koje su se stvarale u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća, današnja potreba za djelovanjem u kolektivu nije vezana uz programske ili, makar prešutno dogovorene, interesne platforme djelovanja. Namjera dosezanja zajedničkih ciljeva iz današnje se perspektive čini tek naivnom, ako ne i utopističkom željom: kakav bi to trebao biti cilj u kome bi projekciju svojih nada našli umjetnici koji su već i po definiciji izraz krajnje personalizacije? Zar nakon svih osobnih razočaranja i splasnuća kolektivnih težnji još vjerovati u produktivnu moć zajedničkog rada, u sinergijsku snagu prethodno atomiziranih energija? Jer, ako nužno i nije riječ o animiranju one kolektivne prakse koja bi mijenjala socijalne i druge okolnosti i uvjete vlastita života onda je svakako riječ o zbiru dijagnoza koja upućuje na promjenu.
Mada su, ako je riječ o Umjetničkoj organizaciji Pleh, oblici, forme, umjetničke strategije, pa i težine pojedinih dionica nejednake i posve neuklopljive u pretpostravljenu homogeniziranu akciju, ipak postoje argumentirani razlozi koji radove četvoro umjetnika drže na okupu. Nije to više, kako smo rekli, zanos kolektivne utopije o umjetnosti kao generatoru ozbiljnih društvenih promjena: sve je sada svedeno na mjeru osobne geste, možda male, pa i neznatne u odnosu na „težinu“ problema, ali zato motivirane nekim sasvim internim promišljanjima i koncentrirane na vrijednosti komunikacije, nade, sjećanja, uzajamnosti...
Svaki od četvoro protagonista Umjetničke organizacije Pleh posjeduje samostalnu umjetničku biografiju, zasebne puteve djelovanja i individualne umjetničke interese. Samo uvjetno mogli bismo reći da postoje točke približavanja, ali da one nisu ni programske ni jezične prirode. Djelovanje putem medijske prakse, diskretni, pažljivi i minimalistički postupci, interevencije unutar biranih prostora te socijalna izoštrenost možda bi se mogli naznačiti kao karakteristike prisutne kod svih autora, ali uz napomenu da se te vrijednosti unutar pojedinog autorskog sloga i međusobno u mnogo prilika mijenjaju, interferiraju i napuštaju.
Nazivanjem svoje izložbe Pleh u Koprivnici ne samo da direktno asociraju na predstave putujućih grupa već i izravno lociraju predmet svojih interesa: određeno mjesto, prostor jednoga grada, životne ambijente sasvimodređenih socijalnih skupina. Time se mjesto „gostovanja“ određuje kao aktivna, provocirajuća kategorija kojoj umjetnici ne pristupaju bez interesa da mijenjaju ili makar signiraju neuralgične točke.
Baveći se u svojim radovima tematikom podsvjesnog, nesvjesnog i snovitog, dakle, vrijednostima koje se teško mogu materijalno iskazati, Kata Mijatović djeluje unutar područja fragilnih, psihološki osjetljivih kategorija i labilnih granica izraza. Ono što nastaje u dubini ljudskog bića uvijek je posljedica nekog društveno uvjetovanog konteksta: naznačiti vezu, a da to nije doslovna interpretacija zadatak je i Katina video-rada: vrisak koji proizvodi dvoje djece upućuje na primordijalni govor, na elementarnu razinu komunikacije, na granicu između kondenzacije i oslobađanja energije, ali i na vrijednosti koje se kriju u najdubljim slojevima bića kao i na simboličnost čina. Krik Katinih nećaka, dvoje djece koje žive u jednom baranjskom selu, stoga nije samo izraz dječje razigranosti nego možda i blagotvorni simbol nekog novog, postfrustracijskog doba oslobođenog taloga prošlosti.
Strategija minimalne intervencije u ustaljeni vizualni i znakovni kontekst stalni je postupak kojim se koristi Zoran Pavelić. Taj diskretni „upad“, često na granici semantičke zbrke, primjenjen je i u dva koprivnička rada stopljena u jedan cjeloviti rad. Premještaj iz jednog prostornog i socijalnog konteksta u drugi (snimljeni pjev ptica sa Žitnjaka pušta se na terasi Doma umirovljenika) i iz jednog vizualnog i značenjskog polja u drugi (preoblikovanje naziva lokalnog tjednika u Glas umjetnika) obavljen je tako da nova situacija pamti iskustvo prethodne, ali i da istovremeno parodira smislenost transformacije. Ova plahost, nesigurnost i otvorena mogućnost čitanja miješa se, dakle, s izravnošću i s kritičkim nabojem rada: Pavelićeve intervencije potenciraju dvostruko čitanje i nimalo ne zaziru od sraza izravnosti i indirektnosti, osobne mitlogije i intaktnosti te socijalne reperkusibilnosti.
Prvi rad Vlatka Vinceka na koprivničkom nastupu definiran je njegovom opsesijom o jeziku kao motivom, sredstvom i simbolom: vlastitim jezikom dodirujući svoje davne artefakte-mumificirane životinjice on radnji daje simboličku, pretvorbenu moć, a prizoru gotovo karakter magijskog čina.
U drugome radu pretapanjem nekoliko direktno snimljenih situacija iz domskog života Vincek relativizira značenja privatnog i javnog te uspostavlja virtualno jedinstvo prostora i vremena. S obzirom pak na kontekst staračkog doma nesumnjivo je da socijalna dimenzija ima odlučujuće značenje na aktualnost rada.
U fotosima i u video-radu „Zabranjene fotografije“ Marijan Molnar aktualizira moć euforije i paranoje, tih na prvi pogled nepovezanih, a u stvarnosti interaktivnih manifestacija recentnog, samo fiktivno postideološkog, društva spektakla. Kako se na primjerima prešutne ili normativne zabrane snimanja djece lako evidentiraju kolektivne neuroze i lažni moralni standardi Molnar nas jednostavnom parabolom podsjeća kako se te iste, navodno branjene, individualne slobode i prava lako anuliraju psihozom kolektivnih identiteta koji se baš ovih dana, u nogometnoj groznici, nameću kao sveobavezni orijentiri.
U drugome video-radu Molnar paralelizira dva vremena i dva prostora: kontekst staračkog doma, s njegovim stvarnim i psihološkim ograničenjima i kontekst svemirskog prostora s njegovim nereduktivnim vrijednostima. Što ih povezuje? Samo sjećanje koje prekoračuje prostor i vrijeme.
Marijan Špoljar
